Osam decenija od Breton Vudsa i krize svetskog monetarnog poretka
Pre 80 godina, u julu 1944. godine, u Breton Vudsu, u SAD-u, osnovan je bretonvudski međunarodni monetarni sistem s ciljem obnavljanja svetskog finansijskog sistema, koji je razbijen Velikom depresijom 1930-ih, uz zadržavanje fiksnih deviznih kurseva posle sloma zlatnog standarda.
1.Tada su na poznatoj istorijskoj Međunarodnoj monetarnoj i finansijskoj konferenciji Ujedinjenih Nacija, osnovani MMF i Svetska banka. Utvrđeno je da se paritet valute svake zemlje članice izražava u zlatu, kao zajedničkom imenitelju. Sve valute nisu konvertibilne za zlato. Uspostavljen je američki dolar, kao globalna rezervna valuta, pokrivena zlatom u odnosu od 35 dolara za jednu finu uncu (31,103 grama). Na taj način je američki dolar postao i službeno najjača svetska valuta, čija se vrednost koristila za određivanje vrednosti drugih valuta. Druge zemlje bile su obavezne da zvanične paritete svojih valuta utvrđuju prema SAD dolaru, po njegovom fiksnom odnosu prema zlatu.
Bretonvudski sporazum je zapravo uredio monetarne odnose zapadnih kapitalističkih saveznika na način da je svaka zapadna valuta pokriće imala u američkom dolaru, dok je američki dolar pokriće imao u zlatu. Stvorena je određena institucionalna disproporcija sistema, pošto nisu uzeti u obzir interesi većine zemalja, poznatih kao zemlje u razvoju.
Dozvoljeno fluktuiranje kurseva moglo je da iznosi plus-minus 1 odsto oko pariteta, a da ne bi pala više od 1 odsto od utvrđenog pariteta, centralna banka određene zemlje interveniše na deviznom tržištu tako što će kupovati svoju valutu i time povećavati tražnju za njom. Utvrđena je obaveza neprimenjivanja devalvacije, kao oružja u obezbeđivanju konkurentnosti u trgovini. Ako bi valuta postala suviše slaba da bi se dalje branila, bila je dozvoljena devalvacije do 10 odsto bez odobrenja MMF-a, a za veće devalvacije zemlja članica je morala tražiti odobrenje ove institucije.
U Breton Vudsu, gde je Amerika izašla kao najveća svetska sila i sa oko polovinom ukupnog svetskog BDP-a, dogovoreni su principi posleratnog međunarodnog monetarnog sistema, uglavnom, na osnovu tzv. Vajtovog plana koji je ona predložila (Hari Dekster Vajt, američki finansijski stručnjak), sa zadržavanjem zlata u monetarnim odnosima, stabilnih deviznih kurseva i osnivanje Stabilizacionog fonda, dok je plan tada poznatog svetskog ekonomiste, Britanca Džona Majnarda Kejnza, potisnut u drugi plan, a koji je zagovarao međunarodnu klirinšku uniju i bankor kao obračunsku valutu i eliminisanje zlata kao sredstva međunarodnih plaćanja.
Izmenjena je ekonomsko-filozofska koncepcija u osnovi monetarnog standarda. Napuštena je politika laisser faire, koja je bila u osnovi funkcionisanja zlatnog standarda. Utvrđena je doktrina pune zaposlenosti, dinamičnog pogleda na privredna zbivanja uz naglašavanje sve veće potrebe za državnim intervencijama u ekonomskim odnosima. Država treba aktivnom ekonomskom politikom da utiče na ublažavanje ekonomskih ciklusa. Deflacionistički element je potisnut uvođenjem inflacionističkog elementa. Deficit platnog bilansa u bretonvudskom sistemu se rešavao zahvatanjem u monetarne rezerve ili korekcijom u vidu devalvacije kursa valute, a u zlatnom standardu odlivom zlata. Trajanje bretonvudskog sistema deli se na dva potperioda: od 1944-1958. koji je karakterisala nestašica dolara, i drugi od 1959-1971. koji je poznat kao vreme prezasićenosti dolarom.
2. MMF je osnovan sa zadatkom da održava red u međunarodnom monetarnom sistemu, a
Svetska banka da promoviše ukupan ekonomski razvoj. U stvari, MMF je trebalo da obezbedi saradnju u oblasti međunarodnih plaćanja i politike deviznih kurseva i da odobrava kredite za kratkoročno uravnoteženje platnog bilansa, a Svetska banka da dugoročnim kreditima, prevashodno u infrastrukturu, omogući obnovu i razvoj.
Zacrtani ciljevi MMF-a kao glavne svetske finansijske institucije bili su: razvoj međunarodne monetarne saradnje, podrška stabilnim deviznim kursevima, pomoć u održavanju konvertibilnosti valuta i davanje kratkoročnih kredita za uravnoteženje platnog bilansa. Kada je osnovan MMF, namena mu je bila da pomogne razvoju nacionalnih ekonomija i da omogući nerazvijenim državama da se, koristeći njegova finansijska sredstva, brže razvijaju i da svojim komparativnim prednostima postanu sve razvijenije i tako što više smanje jaz između bogatih i siromašnih.
MMF nema više onu konstruktivnu ulogu u svetskoj privredi, koju je imao niz godina posle Drugog svetskog rata, i sistem i institucije iz Breton Vudsa moraju da budu temeljno reformisani. Zato je potrebna transformacija MMF-a, koji je organizovan kao akcionarsko društvo, za početak pre svega u samom mehanizmu odlučivanja, odnosno preraspodeli nacionalnih kvota i glasačke snage zemalja članica, koju sprečavaju najbogatije zemlje na čelu sa SAD, jer one s visinom kvote i brojem glasova mogu da blokiraju donošenje svih najvažnijih odluka, jer jedine imaju pravo veta.
3. Amerikanci su brzo shvatili da se zbog statusa koji je imao dolar, ova novčanica mogla štampati koliko se želelo. Tu privilegiju su dobro iskoristili i namerno pravili manjak bilansa plaćanja. To znači da su Amerikanci više trošili nego što su proizvodili. Prve znake slabosti sistem fiksnih deviznih kurseva ustanovljen u okviru bretonvudskog sistema počeo je da pokazuje u toku 60-ih godina prošlog veka. Za vreme tadašnjeg američkog predsednika Lindona Džonsona rasli su javni izdaci, monetarna masa, inflacija, uvozna tražnja i deficit platnog bilansa. SAD su u svom platnom bilansu zabeležile veći uvoz od realizovanog izvoza. Ovo je pokrenulo špekulativne akcije na berzi, koje su očekivale depresijaciju dolara i bežale iz njega u druge valute.
Evropske centralne banke počele su da zamenjuju dolare za zlato kasnih 60-ih, kada je Breton Vuds sistem počeo da se raspada. Štampanje dolara vremenom je odvojeno od raspoloživih zlatnih deviznih rezervi SAD. Rat u Vijetnamu je nametnuo rast američkog budžetskog i trgovinskog deficita, zbog čega su SAD pokušale da pojačaju svoju konkurentnost tako što su oslabile dolar, ali to nije naišlo na podršku ostalih razvijenih zemalja. Francuski predsednik Šarl De Gol više nije želeo da snosi američke troškove vođenja rata u Vijetnamu i odučio je da dolare zameni u zlato. To je bio indirektan znak da je De Gol najavio raspad bretonvudskog sistema.
Funkcionisanje sistema zahtevalo je odliv dolara iz SAD u ostatak sveta za finansiranje trgovine i investicija. Istovremeno, nagomilavanje dolara izvan SAD, potkopalo je njenu sposobnost da ih otkupi za zlato. Prekretnica je nastupila kada je američki trgovinski bilans postao negativan, pa je tadašnji predsednik SAD Ričard Nikson ukinuo spoljnu konvertibilnost dolara za zlato, odnosno zlatnu podlogu dolara avgusta 1971, čime je došlo do sloma bretonvudskog sistema. Posle tzv. Niksonovog šoka nekoliko zapadnih centralnih banaka pokušalo je bezuspešno da oživi bretonvudski sistem. Od tada, svet posluje s dolarom kao globalnom valutom u sistemu višestrukih fleksibilnih kurseva, bez realnog pokrića, koji imamo i danas.
Zatvaranje američkog zlatnog šaltera u Fort Noksu i ukidanje konvertibilnosti dolara u zlato značilo je da su SAD ponovo dobile autonomiju deviznog kursa, što je praktično dovelo do okončanja ere bretonvudskog sistema.
4. Kolaps sistema fiksnih deviznih kurseva nastao je kada sistem nije mogao da funkcioniše, ako njegova centralna valuta, američki dolar, počne da pokazuje znake slabosti uzrokovane rastom inflacije i deficita platnog bilansa američke privrede i špekulativnim napadima na dolar na deviznom tržištu. Prvi znak revidiranja sistema fiksnih kurseva i povećava dozvoljene marže fluktuiranja oko valutnog pariteta sa plus-minus 1 odsto na plus-minus 2,25 odsto, izvršeno je Smitsonijanskim sporazumom decembra 1971. Sastankom članica MMF-a na Jamajci 1976, formalizovan je sistem fluktuirajućih deviznih kurseva, i utvrđena pravila koja i danas upravljaju međunarodnim monetarnim sistemom.
Prema Frenkelovoj klasifikciji režima deviznih kurseva, postoje sledeće podele kurseva: fluktuirajući devizni kursevi, sa slobodnim fluktuiranjem i s rukovođenim fluktuiranjem; prelazni režimi deviznih kurseva, s ciljnim zonama, vezivanjem za korpu valuta, klizajući pariteti i prilagodljivo utvrđivanje; režim fiksnih deviznih kurseva s fiksnim kursom, valutnim odborom i monetarnom unijom.
Kod fleksibilnih kurseva, u režimu slobodnog plivanja nema intervencija na deviznom tržištu, već je kurs rezultat kretanja ponude i tražnje na deviznom tržištu. U režimu rukovođenog fluktuiranja, vlasti slede neobjavljen cilj deviznog kursa i intervenišu na deviznom tržištu. U režimu ciljne zone vlasti su spremne da intervenišu kada devizni kurs dodirne prethodno objavljene granice.
Kod valutnog odbora, devizni kurs je fiksiran po zakonu prema valuti sidra. Domaća valuta je u potpunosti pokrivena inostranim rezervama. Deluje samokorigujući mehanizam platnog bilansa u kojem deficit plaćanja automatski smanjuje monetarnu ponudu, što dovodi do smanjivanja potrošnje. Valutni odbor pruža kredibilan okvir za monetarnu stabilnost i nisku inflaciju, što je garantovano ispunjenjem tri uslova: dovoljno pokriće novčane mase, dovoljno restriktivna fiskalna politika i zdrav finansijski sistem. Glavni nedostaci valutnog odbora su nemogućnost korišćenja monetarne politike za stimulisanje privrede kada je to potrebno. Odbori nisu odgovarajuće rešenje za zemlje sa slabim bankarskim sistemom ili zemlje osetljive na asimetrične šokove.
Dolarizacija je metod za uspostavljanje stabilnosti nacionalne valute. Vrši se potpuna zamena domaće valute dolarom, kao zakonskim sredstvom plaćanja. Zemlja se odriče monetarne nezavisnosti, a centralna banka se ukida. Prestaje potreba za deviznim rezervama, a monetarna politika se prepušta državi čija se valuta koristi. Sistem treba da stimulativno deluje na porast domaće štednje i investicija.
5. Jaka podrška dolaru data je uspostavljanjem petrodolarskog sistema 1972, od kada se cena nafte obračunava u ovoj valuti. Saudijska Arabija kao najveći svetski proizvođač nafte zaključila je 8. juna 1974. ugovor na 50 godina, koji je obavezivao da prodaje naftu samo za američku valutu u zamenu za primanje pomoći, uglavnom vojne.
Tako je svetski monetarni sistem nastavio i dalje da funkcioniše u izmenjenoj formi na čelu sa dolarom, kao glavnoj rezervnoj valuti. Zemlje širom sveta počele su da primenjuju različite politike sistema deviznih kurseva. Šarolikost u vođenju politike deviznog kursa samo potvrđuje da problemi u odabiru deviznog kursa predstavljaju izazov i za teoriju i za praksu. Treba reći da među ekonomskim teoretičarima još nije postignuta saglasnost, oko dilema vezanih za odluku da li je bolje prikloniti se sistemu fiksnih ili fleksibilinih deviznih kurseva.
U svetskom finansijskom sistemu sada dolazi do značajnog preokreta posle odluke Saudijske Arabije da ne obnovi 50-godišnji petrodolar ugovor sa SAD, koji je istekao 9. juna ove godine. Ključna odluka da se ugovor ne obnovi, omogućava joj da prodaje naftu i drugu robu u više valuta, uključujući kineski juan, evre, jen, umesto isključivo u američkim dolarima, a može se razmotriti i potencijalna upotreba digitalnih valuta. Ovaj potez predstavlja novi udarac dolaru, što će dovesti do daljeg globalnog okretanja od američke valute, a što je deo procesa dedolarizacije, koji će Amerika teško moći da spreči. Prema najnovijim podacima MMF-a udeo dolara u globalnim deviznim rezervama pao je sa više od 70 odsto u 2000, kada je bio nesumnjivo hegemonijska rezerva, na oko 55 odsto prošle godine i taj pad poverenja u američku valutu će se nastaviti.
***
Posle sloma relativno stabilnog bretonvudskog sistema, koji je imao utvrđena pravila ponašanja i mehanizme funkcionisanja, svet se našao u permanentnoj valutnoj i finansijskoj krizi manjeg i većeg intenziteta. Valutna kriza postoji kada špekulativni napadi na deviznom tržištu rezultiraju padom vrednosti kursa valute (deprecijacija), ili primoraju monetarne vlasti te zemlje da potroše značajne iznose međunarodnih monetarnih rezervi i povećaju kamatnu stopu kako bi odbranili postojeći kurs nacionalne valute. Prekompozicija svetskog monetarnog poretka naročito je prisutna poslednjih godina i sa izbijanjem rata u Ukrajini, kada u procesu dedolarizacije dolazi do smanjenja značaja američkog dolara kao jedine glavne svetske rezervne valute. Postoji dugoročni trend ka diversifikaciji valuta u globalnim finansijskim transakcijama i trgovini, i sve veća upotreba nacionalnih valuta u međusobnim plaćanjima. Bez obzira na trgovinu u drugim valutama američki dolar je još uvek relativno jaka svetska valuta i globalno sredstvo plaćanja. Postepeno se smanjuje uloga dolara u kontekstu dugoročne promene moći ka Istoku, i ostaje valuta kolektivnog Zapada u procesu smanjenja uloge zapadnih valuta i dedolarizacije, a kod ostatka sveta i globalnog Juga jačaće regionalne valute, odnosno sve veća upotreba nacionalnih valuta kao sredstva plaćanja i obračuna između pojedinih zemalja.
dr Dejan Jovović, naučni savetnik i redovni član NDES-a