homepage_name! > Izdanja > Broj 108 > Edukacija - Dragiša Ristovski

„Biseri ne leže u pesku. Ako ih želite, morate da zaronite.“ – orijentalna poslovica

Ljudi nisu i ne smeju biti potrošna roba

Uspeh bilo koje organizacije trebalo bi graditi na pojedinačnom uspehu ljudi koji je sačinjavaju. Treba imati u vidu da je ljudima neophodno poštovanje i uvažavanje, i kada im to pružimo možemo aktivirati dodatni potencijal kod njih. Pravi lider stvara izuzetno moćan tim ljudi iz svoga okruženja ili kompanije.

Nažalost, u svojoj dugogodišnjoj karijeri konsultanta i menadžera izuzetno često sam imao prilike da čujem da su ljudi „potrošna roba“, da će pre ili kasnije sagoreti.

Savremeno poslovanje, kao i život, čoveka su sveli na čisti broj i statistiku. To nije svet u kome treba da živimo jer jednostavno dugoročno nije održivo.

Danas je u poslovanju jedan od najvećih problema česta fluktuacija ljudi! Međutim, imajmo u vidu da ljudi ne odlaze i ne napuštaju nešto ako im je dobro. Brojna istraživanja pokazuju da u proseku 85% razloga promene tima i posla jesu iskrivljeni, loši međuljudski odnosi, odnosno loš rukovodilac koji je umišljeni lider a u stvari je diktator koji svoje komplekse leči na saradnicima. Ako ljude tretiramo loše, pitanje je trenutka kada će nam se osvetiti i ostaviti nas na cedilu, jer zakon reciprociteta jednostavno ne oprašta na duže staze. A nije lepo, ni humano, a ni korisno loše tretirati ljude, jer to na duge staze daje poražavajuće rezultate.

Novi lideri znaju da je lojalnost saradnika velika snaga tima i kompanije! Samo sa lojalnim, pouzdanim ljudima možemo stići i na najudaljenija mesta – tamo gde se nalaze naše vizije!

Potpuno sam saglasan sa izrekom Semjuela Goldvina koji je rekao: „Dajem 50% efikasnosti za 100% lojalnosti“. Duboko verujem da i u biznisu, kao i u životu, najbolji odnos počiva na poverenju, poštovanju, razumevanju i lojalnosti.

Ljudima takođe treba dodeliti određenu odgovornost – svakome na nivou koji je njemu prihvatljiv, a onda ih razvijati. Kada nekome damo odgovornost, on se oseća značajno, zna da neko veruje u njega, može dalje da se razvija, a stepen motivacije rapidno raste. Pitanje odgovornosti je pitanje opstanka i napretka svake organizovane grupe i društva u celini. Kada ne postoji osećaj odgovornosti kod ljudi, onda društvo propada.

Za prosperitet i napredak potrebne su odgovornost i ljubav, a neophodna je svest svakog pojedinca o ličnom razvoju i čovekoljublju. A biti čovek, u pravom smislu te reči, znači biti odgovoran, za sebe i druge!

Našu budućnost gradimo sadašnjim odlukama, a akciju ne rađa misao već osećaj odgovornosti.

Česta zamka mnogih lidera „starog kova“ jeste što kada god nastane kriza odgovornost prebacuju na tim, a mnogi se odlučuju da se „reše“ određenih ljudi ili većine jer na ljude gledaju kao na teret. Pažnja! Dobri ljudi nikada nisu teret, čak i u periodima najveće krize. Oni su naša snaga i pokretač za dostizanje zajedničkih ciljeva.

Ono što ograničava napredak i učinak društva i kompanije nisu ljudi i postojeći sistemi rada, već nedovoljno dobri lideri. Kada god postoji kriza u radu i napretku poverenje među ljudima i prema lideru ima ključnu ulogu u tome da stvari krenu u pozitivnom smeru. Niko ne može sam! Nema dobrog lidera bez tima, jer ako nema tima, nema ni lidera. Svakom čoveku je potrebno da se kvalitetno poveže sa drugim ljudima! Da je zaista tako pokazuje boravak u samici u zatvoru, bez mogućnosti da se komunicira sa drugim ljudima – to je najveća kazna.

Međutim, sve ovo ne znači da lider treba da toleriše loše pojedince, već da obrati pažnju na to kakve ljude bira, a kada ih odabere treba da im se posveti i da njihove, i pre svega kolektivne interese, stavi ispred svojih ličnih. U prilog ovoj tezi postoji zanimljiva izreka koja kaže: „Mi ne učimo svoje ljude finoći, mi zapošljavamo samo fine ljude – mudre li uštede“.

Ako u radu sa ljudima koristimo moć harmonije, radosti i ljubavi sa lakoćom se stvara uspeh jer su ljudi tada mnogo produktivniji. Od izuzetne važnosti je da lider čuva zdravlje svojih saradnika, da ih nepotrebno ne dovodi u stresne situacije, da neguje njihov moral i štedi njihovu energiju.

Kada rukovodioci kažu da su ljudi potrošna roba, to samo govori o njihovom karakteru, a pritom ne razumeju da se većina saradnika ponaša loše kao posledica onoga što dobija. To nije njihova inicijalna želja i vrednost. A to uopšte nije ni čudno. Jedno Galupovo istraživanje otkrilo je jedan, po meni, frapantan podatak koji kaže da je samo 17% rukovodioca investiralo vreme u kreiranje boljih odnosa sa članovima tima. Pa onda nije ni čudo što od njih ne dobijaju ono najbolje. Dakle, ne pokazujemo interes, ne bavimo se ljudima, smatramo ih sredstvom koje samo treba trošiti, vršimo pojačan pritisak na njih i kao rezultat ljudi sa jačom ličnošću napuštaju tim, a oni sa solidnim potencijalom u delovanju često paniče zbog straha koji osećaju. A kada su ljudi u panici oni greše, zanemaruju pravila i procedure, previše improvizuju, gube ogromnu količinu energije nepotrebno, a kao rezultat toga nastaju gubici praktično svih resursa koje posedujemo. Nasuprot tome, ljudima se moramo baviti, moramo ih obučavati i razvijati! Ako svi ljudi nisu vredni naše pažnje, zadatak lidera jeste da pronađe one koji jesu i da se bavi njima.

Sa druge strane, ne treba imati iluziju da stvari mogu biti savršene. Na ovom svetu ništa i niko nije savršen! Samim tim, ako igramo ulogu lidera koji traži idealne ljude za tim, mi ćemo pre ili kasnije ostati poput generala bez vojske. Novi lideri znaju da nije cilj da pronađu savršene saradnike, već da angažuju i privuku saradnike čije nedostatke mogu da prihvate i razumeju, a onda da zajedno rade na daljem razvoju.

Ljudi sa kojima radimo neće nam uvek pružiti samo zadovoljstvo, ali to ne znači da treba da odustanemo od njih, već treba da im još jasnije prenesemo našu viziju, da osvetlimo put ka zajedničkom uspehu, da upalimo iskru želje za pozitivnom promenom kod njih.

Poziv na akciju

Zapravo, jedno je sigurno – da nam ljudi oko nas uglavnom vraćaju ono što im dajemo. Ovo je manje-više pravilo, s tim što naravno postoje izuzeci. Međutim, ti izuzeci ne smeju kreirati uverenja kod nas da su ljudi „potrošna roba“. Zastanimo na trenutak, razmislimo o tome kako tretiramo ljude oko sebe, a onda donesimo čvrstu odluku da naš standard bude da nikada ne radimo ljudima ono što ne bismo voleli da rade nama! Znam da je preporuka prilično jednostavna, s tim što je toliko tačna, moćna i pravedna.

Tekst je priređen po novoj knjizi D. R. Gilberta, Dragiše Ristovskog „Liderski iskorak u budućnost“, čiji izlazak iz štampe očekujemo krajem maja.

www.drgilbert-centar.com

berza_title!

fondovi_title!

kursna_title!