Poslovne kulture: odnos naspram ugovora
Ovaj kriterijum razlikuje tipove poslovnih ljudi po tome da li teže stvaranju dobrih odnosa sa drugom stranom ili stavljaju posao na prvo mesto, odnosno kreiranje ugovora.
Dobri odnosi u nekim kulturama predstavljaju osnovu bilo kakvog posla
Sa osobama orijentisanim na posao (ugovor) može se vrlo brzo, već u roku od svega nekoliko minuta, pričati o konkretnim stvarima. Dok se najveći deo informacija, koje su potrebne drugoj strani u poslu, saznaje u svega nekoliko dana. S druge strane, osobe koje su orijentisane na dobre odnose razvijaju iste tokom nedelja i meseci poznanstva (protok informacijama je mnogo sporiji).
Kod nekih kultura kao što su azijske (Japan, Tajvan, Koreja…), koje neguju dobre odnosa kao način poslovanja, potrebno je veliko strpljenje ukoliko želimo da sa njima ostvarimo pozitivan ishod u poslovanju i da sklopimo posao.
Ono što je interesantno kod azijskih kultura jeste da se retko stvaraju dobri poslovni odnosi između različitih polova, jer u azijskim kulturama glavne poslove vode muškarci. Rituali zbližavanja i druženja predviđeni su i koncpirani iskuljučivo za muškarce.
U drugim kulturama važe druga pravila. Latinoamerički poslovni ljudi teže da stvaraju odnos kroz priču o muzici, kulturi, literaturi itd. Arapski preduzetnici opet priču uz piće zamenjuju uživanjem uz jagnjetinu i pirinač. Jednostavno, rituali upoznavanja variraju od kulture do kulture.
Osobe koje teže kreiranju međusobno dobrih odnosa žele da upoznaju bolje osobu sa kojom komuniciraju (ne samo kompaniju), jer veruju da je preduslov svih dobrih odnosa kreiranje odnosa sa čovekom.
Ponekad i pored dobre volje i s jedne i s druge strane i obostrane želje za poslovanjem, birokratija može da se ispreči jer treća strana ume da utiče znatno na ono što je dogovoreno između nas i partnera. Na primer, Folksvagenu je trebalo 8 godina da započne gradnju fabrike u Kini, iako je sve već bilo dogovoreno i investicija spremna, birokratija je umešala prste i svojim komplikovanim procedurama usporila ceo posao. Takvih primera ima svuda u svetu, uključujući i našu zemlju.
Bez obzira na to da li je osoba orijentisana na ugovor ili kreiranje odnosa, nepisano pravilo je da se posao odvija licem u lice. Pored mnogih modernih tehnologija kontakt licem u lice je nešto što je neophodno da bi poslovni razgovori imali pravi smisao i značenje. Poslovni ljudi orijentisani na odnos manje su skloni da ono što je bitno za biznis saopštavaju pismeno ili usmeno telefonom, dok s druge strane, oni orijentisani na ugovor posle početnog ličnog kontakta više teže drugim vidovima komunikacije kako se ne bi gubilo vreme.
Osobe orijentisane na posao (ugovor) teže da sve stavke stave u pisanu formu kako bi se izbegli potencijalni mogući nesporazumi i problemi koji mogu da proisteknu iz nedefinisanog odnosa. Poslovni ljudi prvenstveno iz SAD-a klasičan su primer takvih osoba, orijentisanih na posao i tu sve treba da bude napisano u ugovoru.
Mr Marko Burazor
Članak je deo knjige „Neverbalna komunikacija II – Razlike među kulturama”